O blagdanu Bl. Dj. Marije od Anđela, 2. kolovoza, misno slavlje u našoj župi u crkvi Gospe od Anđela predvodio je mladomisnik, vlč. Damir Štifanić. U svojoj homiliji podijelio je ove misli s nama:
Draga braćo i sestre,
kada bismo jednom riječju trebali opisati u čemu se sastoji kršćanska poruka – ne bismo pogriješiti ako bi rekli da je to riječ: MILOSRĐE.
I ne, ne znači to da se kao kršćani trebamo milo-srditi. Baš suprotno! To znači da kao kršćani imamo poslanje da umjesto srdžbe uvijek donosimo milo srce – samilosno srce – srce spremno prepoznati siromašno srce drugoga – svoga bližnjeg.
Na latinskom jeziku milosrđe MISERICORDIA dolazi od dvije riječi: bijeda i srce. Upravo toj našoj ljudskoj bijedi u susret dolazi Božje srce. Rane, nastale zbog naših grijeha, zbog naše tuge i obeshrabrenja, posebno dotiče upravo Božje milosrđe.Možemo reći da je za nas ljude možda najveća mogućnost spoznaje Boga upravo preko spoznaje njegova milosrđa.
Tu je spoznaju imao i sveti Franjo. Na sebi je osjetio snagu Božjeg milosrđa koja mu je promjenila život. On je na poseban način ljubio i štovao Blaženu Djevicu Mariju, Majku Božju i majku svih ljudi.Zato je osobito častio crkvicu koja se zove Sveta Marija Anđeoska (Gospa od Anđela) ili Porcijunkula.
Upravo tu dogodilo se i Franjino obraćenje.U toj je istoj crkvici, Franjo je u jednom nadnaravnom viđenju od Isusa i Marije dobio i ovaj glasoviti oprost od vremenitih kazni za grijehe svima onima koji s vjerom budu ulazili u crkvu Gospe od Anđela, a koji su pape potvrdili i proširili kasnije na sve franjevačke crkve, a poslije Drugog Vatikanskog Sabora na sve župne crkve širom svijeta.Zbog tolikih i takvih dobročinstva primljenih u toj crkvici Gospe od anđela, dopušteno je da se slavi liturgijsko slavlje u spomen toga događaja, jer je danas obljetnica njenog posvećenja.
U kakvoj su vezi Božje milosrđe i Marija?Kako nam Marija može pomoći da razumijemo otajstvo Božjeg milosrđa?
Blažena Djevica Marija, kako nas uči Crkva, jest posrednica svih milosti koje Bog dijeli čovječanstvu.Ona je vod kroz koji se sva voda milosti Božje izlijeva u ljudske duše. I zato, čini se da Bog nijednu milost ne daje čovjeku bez posredovanja Majke Božje, iako to posredovanje nije apsolutno nužno. Onaj, naime, koji nam je kroz Mariju dao Isusa Krista, pravi izvor svake milosti, htio je da kroz Mariju pridolaze i posebne milosti, koje se ljudima dijele.
Njezina je uloga važna iako vrlo diskretna. Osvrnimo se na Evanđelje koje smo čuli. Ono opisuje događaj na svadbi u Kani Galilejskoj. Kaže: Ondje je bila i Isusova majka. Njezin način ponašanja može nas puno toga naučiti, ne samo o njoj nego io nama samima i o Crkvi uopće. Pokazuje i njezinu pozornost na ljudsku nevolju, na ljudsku potrebu. U tome možemo pronaći i svoje poslanje i poslanje Crkve koja mora biti otvorena za ljudsku potrebu i ljudsku bijedu. U njezinoj molbi Isusu, nema nametanja svoje volje.
Ona jednostavno upućuje na problem, na potrebu. Ne nameće svoje rješenje, ne uvjetuje Isusa. To je primjer i nama kako treba moliti.
Zašto nam je uopće potrebna Marija?
Nije li Isus sam dovoljan da nešto učini? Naravno da jest. Ali Isus sigurno ne bi učinio čudo da ga Marija nije uputila na nastali problem. Iako je jedino Isus Spasitelj i Posrednik između Boga i ljudi, Marija stoji između nas i Njega – Ne da nas razdvaja, nego da nas povezuje.
Isus odgovara majci kako još nije došao njegov čas, ali ipak odlučuje poduzeti nešto jer ga njegova majka moli.
Možemo reći kao da Marija ima sposobnost prizvati „Božji čas“ – ubrzati Božje djelovanje.
Vidimo kako joj Isus govori: „Ženo što ja imam s tobom?“ Na prvu, mogli bismo reći da je Isus pomalo grub prema majci. Biti će još jedna takva prilika u kojoj će se Isus obratiti svojoj majci nazivajući je ‘Ženo’. Biti će to pod križem povjeravajući je brizi svoga učenika, ali što je još važnije, povjeravajući učenika brizi svoje majke: „Ženo, evo ti sina“. I ne radi se tu samo o Ivanu. Radi se tu o svima nama. Povjeravajući joj svojeg učenika, Isus predaje sve nas Mariji kao našoj majci. U tom svjetlu i ovo: ‘Ženo’ dobiva novo značenje. To je Marijina nova uloga u planu spasenja. Ona na neki način postaje nova Eva. Sa njezinim „Neka mi bude…“ počinje novo stvaranje koje Bog čini kako bi nas ljude priveo k sebi. Marija je upravo slika onoga kako je Bog zamislio ljude. Onog što je Bog htio za ljude. Kakvi bi i mi trebali biti, da nismo grijehom praroditelja upali u ovo stanje u kojem se sada nalazimo. Zato se Blažena Djevica Marija u Crkvi naziva imenima Odvjetnica, Pomoćnica, Posrednica. istovremeno ništa ne oduzimajući dostojanstvu i moći Isusa Krista, jedinoga Posrednika.
Marija nas uvodi u spoznaju Boga i njegovog milosrđa. Ali čini to nenametljivo. Ne stavlja sebe u prvi plan. Volimo je častiti i naslovom ‘Majka dobrog savjeta’. A Marijin blagi savjet koje nam donosi današnje Evanđelje je „Njega slušajte“. U potpunosti nas upućuje na svoga sina. Upućuje nas na apsolutno povjerenje koje ide onkraj svake ljudske logike. Zamislimo kako su se samo glupo mogli osjećati oni poslužitelji koji su punili vrčeve vodom. Što su si mogli misliti?! A onda obrat situacije. Voda postaje vinom – izvrsnim vinom.
Ova voda i vino slika su i našeg života. Bog ima mogućnost od baruštine našeg života učiniti živu vodu, a onda tu vodu preobraziti u najbolje vino. Ako mu dopustimo.
Da li mu to dopuštamo?Imamo li povjerenja u Boga? Prihvaćamo li njegovu milosrdnu ruku?Koliko puta smo se znali ispovjediti, dobiti oproštenje pa onda ponovno dolaziti na ispovijed sa istom pričom iako u međuvremenu nismo počinili isti grijeh? Zašto? Zato što sumnjamo u Božje milosrđe i time srljamo u novi grijeh.
Zašto nam je tako teško prihvatiti Božje milosrđe?
Možemo reći da je s jedne strane stvar u nedostatku pouzdanja. S druge strane, ne želimo prihvatiti Božje oproštenje jer mi sami sebi ne možemo oprostiti. Ne možemo zbog naše ranjene ljudske naravi. I ako pogledamo i u jednom i u drugom slučaju radi se o pritajenoj oholosti.
U prvom slučaju mi bi htjeli biti ti koji bi sami sebe spasili. A u drugom slučaju radi se o našoj projekciji nas samih prema našoj okolini. Ne opraštamo sebi jer znamo da ni mi drugima ne bi bili spremni oprostiti.
A od nas se traži samo da se ponizimo i budemo siromašni duhom.
Što to znači? Znači priznati se pred Bogom onakvim kakav jesam i priznati sam sebi da je sve što imamo plod njegove milosti.Da je milost nezasluženi Božji dar.
Ali to priznanje suočilo bi nas sa nama samima. Suočilo bi nas sa Božjom ljubavi. Odnosno nas sa našim nedostatkom ljubavi prema Bogu. I to je ono što zadaje bol. A mi od te boli želimo pobjeći.
To su one iste boli i muke o kojima nam govore opisiČistilišta. Čistilište nije mjesto mučenja, nego čišćenja. Mjesto gdje upoznajemo koliko smo malo ljubili Boga. I upravo je to saznanje izvor boli. To je mjesto gdje duša biva šibana plamenovima Božje ljubavi kako bi je Bog učinio čistom i savršenom za život s Njim.
Sveti je Franjo svojim okajavanjem i žrtvom za počinjene grijehe upoznao tu bol već ovdje u ovozemaljskom životu. Bog mu je udijelio milost da spozna da su mu grijesi ali i posljedice koje grijeh ostavlja potpuno oprošteni. Upravo te posljedice grijeha koje se utiskuju u dušu čovjeka su ona vremenita kazna koju možemo odraditi / liječiti ovdje na zemlji ili je okajavati u čistilištu.
Nama ljudima 21. stoljeća teško je prihvatiti ovakav govor, ovakva objašnjenja. Sve smo udaljeniji od razmišljanja o duhovnom, o onostranom – o onome što nas očekuje sa druge strane vrata smrti. Ne želimo o tome ni misliti. Udaljili smo od sebe sve ono što bi nas moglo podsjećati na neumitnost naše ljudske sudbine – a to je da nam je umrijeti i ići sa ovoga svijeta.
Možda je pomalo i na nama u Crkvi krivica za takvo stanje. Sve se više govori samo o nekakvim moralnim normama ponašanja kako bi vodili ispravan i ispunjen život ovdje na zemlji. A što nakon toga? Čovjek bez pogleda uprtog u vječnost teško da će na dulje staze imati jak motiv živjeti visoke moralne standarde. Grešna ljudska narav brzo nas vodi u dekadenciju moralnih vrednota.
O duhovnoj dimenziji rijetko se govori. Maksimalno imamo sluha za ono što nam donosi moderna psihologija koja govori samo o onom nižem nivou našeg bića. Ali čovjek je ipak nešto više. On je utjelovljeni duh u kojem počivaBožja iskra – Božji duh. Taj dio kao da izmiče našem shvaćanju i našem interesu.
Upravo na tu našu dimenziju, duhovnu dimenziju i dimenziju vječnosti upućuje nas današnji blagdan i primjer svetog Franje koji je izmolio od Gospodina mogućnost za sve ljude da već sada, u ovom životu zaliječimo rane naše duše kako bismo spremni mogli jednom krenuti u susret Gospodinu. To je ono što nam donosi potpuni oprost.
Mogli bismo se pitati:Pa čemu onda služi ispovijed?
Ispovijed nas oslobađa od vječne kazne, od kazne pakla, a potpuni oprost od vremenite kazne.Što se time želi reći? Svjesni smo da usprkos oproštenju koje zadobivamo u ispovjedi, da nam na duši ostaje biljeg naših grijeha.To su posljedice koje grijeh neminovno ostavlja. Možemo to usporediti s kakvom teškom ozljedom. Ispovijed je kao Hitna pomoć gdje nam spašavaju život, ali posljedice ozljede ostaju i traže duže liječenje. Što bismo dali da nas netko oslobodi posljedica tih rana i dugotrajnog ležanja u bolnici?! Upravo od takvih posljedica oslobađa nas mogućnost zadobivanja potpunog oprosta. Potpuni oprost čini da budemo potpuno u Božjoj milosti.
Što znači biti u Božjoj milosti?
Biti u Božjoj milosti znači posjedovati u sebi svjetlost, snagu i mudrost Božju. Posjedovati ‘intelektualnu sličnost’ s Bogom. Biti Bogu sličan.Možemo reći da se u nama najbolje očituje sinovstvo Božje upravo po tome koliko smo spremni suobličiti se Bogu – razviti kod sebe onaj ‘Božji pogled’. Sposobnost da na svijet i svoje bližnje gledamo onim istim milosrdnim pogledom kakvim na nas gleda Bog. Upravo nas tome uči Marija.
Daj Bože da se ugledajući se na primjer BDM što više suobličujemo svome Stvoritelju kako bismo i mi poput nje mogli biti onakvima kakvima smo bili u Božjem promislu od vječnosti te svojim primjerom svjedočiti Božju ljubav i Božje milosrđe danas u ovome svijetu.